Moj internet dnevnik
xenci
Blog
srijeda, srpanj 30, 2008
Dva dana smo u Yazdu. Grad ima oko 450.000 stanovnika sto ga cini puno ugodnijim za prelazak ceste od Teherana (15 milijuna). Grad je jako rasprostranjen, uopce nema visokih zgrada, posto ovdje po tradiciji nijedna zgrada ne smije biti visa od glavne dzamije i njezinih minareta. Jucer smo razgledavali stare kuce u gradu te proucavali nacin zivota ovdasnjih ljud. Ovaj grad uopce ne treba muzej. Sam grad je muzej. Na svakom koraku ostaci davnih dinastija, razlicitih vjeroispovjedi.

U Yazdu danas zivi najveca skupina zoroastrijanaca u Iranu, preostalo ih je jos oko 5.000. Ovo je bila prvotna vjeroispovjed na tim prostorima prije prihvacanja islamske religije. Tako smo jucer vidjeli Zoroastrijanski hram vatre, u kojem neprekidno gori vatra zadnjih 1.500 godina. U hramu su uvijek cuvari koji se mijenjaju svakih 12 sati kako vatra ne bi dogorjela.

Ali najvise sto me se ovdje jucer dojmilo bili su hvataci vjetra. To je visoki toranj, koji je sastavni dio kuce (nekadasnjih povijesnih kuca, danas tako vise ne grade). Kako je Yazd grad uspred pustinje, temperature ovih dana sezu sve do 50 stupnjeva. Zato su se domislili tih visokih tornjeva, koji su gradjeni na takav nacin, da uhvate jos i najmanji vjetar i usmjere ga u kucu. Ispod tih tornjeva su prazne prostorije koje nisu bile namjestene, ali su vrlo cesto ispod tih tornjeva - hvataca vjetrova smjesteni bazeni. U tim prostorijam su se hladili. Stali smo ispod nekoliko hvataca vjetrova i necete vjerovati, ali stvarno djeluju. Najvisi hvatac vjetrova ovdje visok je 33 metara i 90 cm. Stajati ispod njega bilo je kao da upalite klimu na najjace puhanje. Zanimljivo, vani na otvorenom ni traga o vjetru.

Danas smo dan proveli u pustinji. Voznje oko 2,5, mozda 3 sata. Posjetili smo neke stare gradove, naselbine. Najzanimljivija je bila naselbina Karavanesh *ili tako nekako). Nastala je 1.000 godine, a sluzila je da karavane koje su tuda prolazile putem svile, imaju smjestaj. Naselbina obuhvaca kao nekakva konacista za ljude, staje za zivotinje, a vec tada su imali kupalista (slicilo je danasjoj turskoj sauni, kako mi to zovemo). Kuce su gradjene iz blaat i slame i stoje jos i danas, pogotovo jer ovdje ne pada puno kise. Ali ima snijega pozimi, i jako niske temperature, sve do - 20. Posjetili smo i staro zoroastrijansko svetiste u brdima. Vidjela sam i posebne kule koje su im sluzile za konzerviranje hrane. Preko zime su u te kule stavili led i snijeg, a one su gradjene na takav nacin, da se taj led i snijeg odrzao u njima sve do ljeta. Nesto slicno mi danas zovemo frizider.

Jako mi se svidja i ruzina voda, ima je posvuda po ducanima. Koriste ju u kozmeticke svrhe, ali ju stavljaju i u hranu. Najvise se osjeca okus i miris te ruzine vode u sladoledu. Onom koji svaki dan (vise puta na dan) kupujem pokraj hotela. Ima fenomenala okus i miris po ruzama.

Ipak, od svega su me ovdje najvise dojmili ljudi. Kako je ovdje puno opustenije od Teherana, ljudi vrlo slobodno prilaze i pitaju odakle sam. Odgovor koji mi daju je uvijek isti: Welcome to Iran. Enjoy our country. Cak i ljudi koji ne govore engleski prilaze te me hvataju za ruke, a ja vec po neverbalnoj komunikaciji prepoznajem pitanje i odgovaram po njihovom Horvacia. I po njihovom smjesku prepoznajem da sam ovdje vise nego dobrodosla. Osim toga, jako se puno vole fotografirati. Stalno prilaze muskarci i zene koji se zele fotografirati sa mnom. Stavljaju mi ruke oko vrata, drze me za ruke i neko nas tako slika. Mislim da se sve do sada ukupno nisam toliko slikala kao ovih dana u Iranu. Zanimljivo, muskarci koji mi ovdje prilaze me svi pozfrave na nacin da mi pruze ruku. Vidi se da ovdje nema toliko cudoredne policije.

Sutra ujutro putujemo u Shiraz.  Se citamo tamo.
Pozdrav svima, pusa nekima.

p.s. U Teheranu sam dobila oko 4 kile knjiga (svi smo dobili na poklon). I kako mi se nije dalo to tegliti sa sobom okolo, smo Wendy i ja otisle potraziti postu. Iz male poste pokraj hotela nije moguce poslati paketa, pa smo zamolili postanskog radnika, da nam nam farsi jeziku (perzijski) napise adresu glavne poste. Onda smo sjele u prvi taksi i pokazale adresu kamo da nas vodi. Voznja do tamo je trajala nekih 15 minuta, cijena 7,5 kn. I tamo smo nas dvije lijepo zapakirale knjige i poslale si svaka a svoju adresu. Knjige ce stici za otprilike 2 do 6 mjeseci.  (inace to je bio vrlo praktican potez, trebam naime mjesta za stvari koje ovdje namjeravam kupiti)
xenci @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
9821
Index.hr
Nema zapisa.