Moj internet dnevnik
xenci
Blog
ponedjeljak, ožujak 30, 2009
Idemo redom... Što sam još zaboravila oko Rabata... Imate kafića, u kojima sjede samo muškarci i imate kafića u kojem je mješovito društvo. Promet je prilično solidan. Postoje semafori, koji čak i rade (za razliku od Irana), a i poštovanje prometnih pravila u ovoj zemlji nije baš strano. Jedino što su i tu pješaci j... stranke. Imate semafore, koji pokazuju crveno ili zeleno za automovile, ali ne i za pješake. Vi se kao pješak orientirate prema tome kako voze automobili i gledate kome od njih svijetlo crveno ili zeleno.
A sada Casablanca. Grad od 3,5 milijuna ljudi i najveći grad u Maroku (Rabat kao gčlavni grad ima tek milijun stanovnika. Ima ogromnu luku. Sam po sebi ništa posebno zanimljiv jer je industrijski grad, glavni financijski i ekonomski centar ove države. Ime dobio po tome jer su sve zgrade bijele. Ovdje sam pogledala drugu najveću džamiju na svijetu (odmah psolije one u Meki), zove se Hasann II., još je dograđuju i može primiti nekih 25.000 vjernika. Smještena je u blizini luke na obali Atlantskog oceana i izgleda monumentalno. Izgleda potpuno drugačije od džamija koje sam vidjela u Iranu, ove nemaju okruglih kupola, imaju samo minaret, izrađene su prvenstveno od mramora (dok su one u Iranu pozlaćene). Unutra nema zlata, nego isto samo mramor.
Poslije molitve dolazi vrijeme za odmorJ. I potražili smo Rick's cafe. Da najprije razjasnim mit. Rick's cafe u Casablanci, prema filmu „Casablanca“ ne postoji. Za potrebe tog filma izgrađena je cijela kulisa tog cafe-a, tako da danas u Casablanci možete pronaći na stotine Rick's cafe koji deru turiste. Ali prije pet godina jedan je investitor napravio repliku Rick's cafe-a i to u vrlo bogatom stilu – u ovaj cafe dolaze bogati stranci, državna predstavništva, direktori, ministri i ambasadori. Cijene su tome primjerene. Na velikoj plazmi po cijele dane možete gledati film „Casablanca“ i uživati u mitu.
Otišla sam i na glavnu gradsku plažu Casablance, tako zvani rog. Kilometri pješčane plaže, uz koju su kafići i restorani. Zanimljivo pjesak ni malo ne slići pjesku na Jadranu, jer je skoro potpuni crn. I prema očekivanjima (kolko sam već čula), uvijek na Atlantiku su veliki valovi. Ovdje se u vodu ulazi tek do koljena ili malo više, jer su jake struje. Otprilike kako što ste vidjeli u emisijama „Bay watch“. Mnogi Marokanci na obalama igraju nogomet.
Poslije Casablance dva sata vožnje prema Marakešu. Sve oko nas zelenilo, i to ne svijetlo zelene boje, ne naše tamno zelene. Doduše, sve ovo je sprženo tijekom lijeta. E, i još jedna informacija. Voda je ovdje rijetka dobrina. Ne kao u Iranu, gdje je svugdje ima. Ovo je Afrika, i posvuda po gradovima imate „prodavače vode“, tradicionalno obučene Marokance, koji vam prodaju čašu vode.
Marakeš je treći po veličini grad u Maroku. Ono što je za Hrvatsku Dubrovnik, to je Marakeš za Maroko. Čak je tako važan, da je Maroko po njemu dobio i ime (Marokanci svoju zemlju zovu Marocc). Marakeš je čaroban. Sve su zgrade oker boje (prema zemlji), bilo stare bilo nove. Ima jako široke ulice i avenije, sa svake strane ulice imate na posađene naranće. Nema zgrada viših od 5 ili 6 katova, čak i nove zgrade koje se grade, poštuju dosadašnju arhitekturu, boje i naslijeđe. To vrijedi za vile, hotele, zgrade za stanovanje. Večerala sam tradicionalni „tažin“. To je meso različite vrste (piletina, junetina, janjetina), s dodacima (povrće, suhe šljive...), koju dobijete serviranu u posebnoj posudi. Vina ima samo u boljim restoranima. A kako se kupuje vino u dučanu (kojeg ima samo u velikm trgovačkim centrima, ne ovim običnim): imate poseban odjel gdje se nalazi samo alkoholna pića. Tamo vidite samo muškarce ( i rijetke žene, koje su uvijek turistkinjeJ). Imate i posebno blagajnu, i tamo platite to vino (ili pivo ili nešto drugo) te odmah izađete van na parking... Znači na običnoj blagajni, gdje plačate kruh i ostale namirnice, ne možete platiti vino... Ipak, bolje nego u Iranu... Tamo vas ipak zatvore ako vas pronađu s alkoholom.
U Marakešu je lagano padala kiša, tako da baš nije bilo idealno za obilazak. Bez obzira, glavni trg Jamma el-Fna je očaravajuć. Prvo što sam čula je zvuk na koji kobra pleše... Imate puno svirača uz koje su kobre i koje na zvuk frule zaplešu svoj ples. Pokušavala sam ih izbjegavati ,ali me je jedan svirač povukao, i jednu mi zmiju stavio oko vrata... više se ne sjećam...znam da sam vrištala.
Inače su ovi Arapi puno nezgodniji nego Iranci. Doslovce ih samo pogledaš u oči i odmah od tebe traže novac, prate te, vuku za rukav... Moraš pokazati da si jako samouvjeren i poslati ih.... da odu. I kao trgovci su puno naporniji. Pitaš za jednu stvar koliko košta, oni odmah kažu ako kupiš dvije, onda je cijena takva. Pokušavaju ti uvaliti što više. Oko Jamma el-Fna imate ulice i ulice prodavača pa doslovce svega što poželite. Tamo se izgubit je vrlo jednostavno. Naučila sam kako se cjenkat s njima. Kada ti kažu neku cijenu, onda zavrtiš s očima, kažeš kako je to skupo te da ste to vidjeli u Rabatu sa trećinu cijene. I ako imate vremena, možete spustiti cijenu na pola onog što vam je prodavač prvo ponudio. Nikad ne kupujte u glavnim licama (tamo gdje prolaze turisti). Uvijek tražite sporedne ulice, tamo gdje ih nema, možete dobiti stvari za petinu cijene od onoga što su vam ponudili u glavnoj ulici (provjerenoJ). Žao mi je što imam samo jedan dan za Marakeš, ovo je grad, u kojem je treba provesti barem tjedan dana. I kad sam ogladnila, onda sam za ručak pojela kuhane puževe, nemam pojma kakve, nitko od turista tamo nije jeo (samo Marokanci), ali u tome i je čar putovanja zar ne... I vidi, još uvijek sam živa.
Na povratku iz Marakeša za Rabat smo se zaustavili u Palmerei (oko 22 km izvan Marakeša). Kažu da je jedan sultan, kad se vračao iz svog vojnog pohoda u Sahari, gdje je jeo datulje, koščice tih datulja prosipao ovdje, te je izrazlo na tisuće i tisuće palmi. Danas je to resort za bogate. Hoteli za koje pet zvjezdica nije dovoljno. Bazeni, vrtovi... Golf na zelenoj travi između palmi. I ovdje viđate samo bogate Europejce i Amerikance. Pogledala sam jedan od tih hotela. Na žalost, nemam riječi kojima bi se to dalo opisati.
I povratak u realnost. Danas još jedna zadnja šetna medinom u Rabatu, kupnja sitnica za uspomenu i... Zagreb... dolazim kući.
xenci @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
9876
Index.hr
Nema zapisa.